Danas je Međunarodni dan zaštite močvara - Bardača se danas prisjeća onog čega više nema

Svake godine 2. februara se javnost informiše o Međunarodnom danu zaštite močvara. Bardača je u člancima na prvom mjestu. Negdje prikazana onakvom kakva više ne postoji, negdje surovo - onako kakva je ona danas.

Prilikom obilježavanja 2. februara u Bosni i Hercegovini ni jedan članak ne prođe bez pominjanja Bardače. Mnogi portali se osvrnu na neprevaziđene prirodne ljepote, bogatstvo flore i faune, idelan geografski položaj na kome Bardaču obavijaju dvije velike rijeke Vrbas i Sava, i niz malih pritoka kao što su Ažaba, Matura, Lijevčanica, Brzaja. Ovaj biser Lijevča polja je od 1969. godine pod zaštitom države. Rame uz rame sa prvim nacionalnim parkovima bivše Jugoslavije, Bardača je dobila pravni status kakav zaslužuje. Ali nerijetko zakonska regulativa i stvarno stanje na terenu se nije poklapalo. Ipak, sa ponosom možemo istaći da se davnih 70-tih, pa sve do prvih godina 21. vijeka vodilo računa o Bardači. 

Brojni stručnjaci su dolazili u Bardaču, pratili su aktivnosti živog svijeta, bilježili su sve vrste ptica, kako one domaće, tako i one koje su se sezonski zadržavale. Bilo je nade za Bardaču. Pored ekološke pažnje Bardača je cvijetala i u oblasti turizma. Izgrađeni su ugostiteljski i smještajni objekti, izgrađen je bazen za kupanje, uređeni prostori za kampovanje. Bardača je živjela, a uz nju i opština Srbac, te lokalno stanovištvo. Lovni turizam je i dalje bio aktivan, a Bardača je bila prepuna stranih turista, posebno Italijana, koje je privlačila strast prema lovu. Na svu sreću, i zarad interesa očuvanja divljači i ptica lovni turizam je zabranjen, ali su ostali drugi kapaciteti koji su i dalje bili privlačni za turiste.

Dolaskom 90-tih privredna aktivnost je svedena na minimum zbog ratnih dešavanja, ali će iz svega izaći kao pobjednik. Nakon rata, nastupanjem 21. vijeka, dolazi do sveopšte privatizacije u kojoj pobjedu odnose privatnici sa sumnjivim porijeklom kapitala i još sumnjivijim namjerama. Bardača je postala žrtva takvog jednog slučaja. Privatizovana jezera su nastavila funkciju proizvodnje ribe, a svo šumsko bogatstvo, kao za vrijeme ne-slavne nam Autrougarske biva iskploatisano. Bardačka flora je bila osiromašena, šume stare po par stotina godina su nestale. Činilo se da se poslije toga ništa gore nije moglo desiti, ali ipak je to samo bio početak.

Već 2006. godine su se pametne glave, novi vlasnici, dosjetili nove ideje. Zašto da ulažu u proizvodnju ribe kad im je poljoprivreda unosniji "biznis". Tako su eksperimentalno isušili dugopoljska jezera, a zatim i jezero Lug, gdje su posijali kukuruze. Vidjevši da kvalitetna, i decenijama neobrađivana zemlja donosi enormno visoke prinose odlučili su da čitav kompleks jezera Bardača isuše i pretvore u još jedno polje u kom će ubirati kukuruze, a prirodi ostavljati tone herbicida. Ovaj plan je gospodi uspio, i za par godina su skoro sva jezera isušena i dan danas služe kao obradive njive. 

Ono što je najgore u svemu tome, jeste podrška (ili prećutni pristanak) Vlade Republike Srpske, Predsjednika i svih institucija koje imaju pravne i političke mehanizme da devastaciju spriječe. Niko nije mrdnuo ni malim prstom. Tadašnja resorna ministarka je na očigled javnosti izjavila da su poljoprivredni radovi na Bardači obustavljeni, a stvarnost je bila drugačija. Uništavanjem prirode propao je i turizam. Ovim činom je u pitanje dovedena i Ramsarska konvencija koja potvrđuje da je Bardača prostor od izuzetnog značaja, jer predstavlja (jer je predstavljala) močvarni kompleks od neprocjenjive ekološke vrijednosti. U čitavoj ovoj priči opština Srbac je ostala nijema, ni jedna inicijativa od strane lokalne zajednice nije podnešena zarad zaštite Bardače.

Danas se samo prisjetimo da smo nešto imali, da smo to izgubili. Prelistamo album, živimo u prošlosti. Ne usudimo se prošetati, vidjeti stvarnost. Sresti uzurpatore i pogledati ih u oči. Bardača više ne živi, ono preživljava...čeka bolje dane...a možda i kraj.